Uvjeti i okolnosti za povoljan književni rad i stvaranje nisu bili jednaki na prostoru hrvatskih zemalja krajem osamnaestoga stoljeća čime je broj nastalih dramskih djela neproporcionalan na prostoru sjeverne Hrvatske, Slavonije i Dubrovačke Republike. Komparativnom analizom dramskih djela Matijaš grabancijaš dijak, Kate Kapuralica i Prikazanje iliti komedija, pokušavaju se utvrditi dodirne točke u pristupu komediografiji među odjelitim hrvatskim prostorima koncem osamnaestoga stoljeća. Dramski tekstovi predstavljaju posljednje pokušaje hrvatskih komediografa da napišu nešto na narodnom jeziku, što je završilo neslavno i bez sljedbenika, no isto tako, dramski tekstovi svjedoče o bogatoj hrvatskoj kulturnoj tradiciji. Analizom je utvrđena sličnost u prosvjetiteljskoj naravi dramskih djela, autora koji pokušavaju ukazati na mane i nedostatke socijalne sredine kojoj pripadaju što koči društveni napredak. Realističnim prikazima i elementima svakodnevice pokušavaju utjecati na društveni boljitak i ukazati na korisnost znanja. Najveća vrijednost dramskih tekstova proizlazi iz njihove dokumentarnosti, vjerodostojnosti i jezika. Time dobivamo uvid o društvenim, ekonomskim i socijalnim prilikama osamnaestostoljetnog društva i mentaliteta. Značajna je prosvjetiteljska intencija dramskih tekstova da riječju i primjerom utječu na čitatelje ili publiku. Međutim, autori stvaraju na prijelazu stoljeća kada se u zraku osjećao miris novog doba što je utjecalo na slabu recepciju među publikom. Osim toga, u gradu su često nastupale putujuće kazališne profesionalne dužine s dramskim tekstovima zabavljačkog karaktera, pa su dramski tekstovi na narodnom jeziku pali u zaborav. Danas je važna njihova kulturno-povijesna vrijednost i pokušaj autora da promijene mentalni svijet tadašnjeg društva.