Tijekom Krimskoga rata (1853.-56.) u kojem su se sukobile Rusko i Osmansko Carstvo, dolazi do smjene vlasti na ruskom prijestolju – cara Nikolu I. nakon smrti 1855. godine nasljeđuje sin Aleksandar II., koji je u historiografiji ostao zapamćen po svojim radikalnim demokratskim reformama, među kojima se izdvaja ukidanje kmetstva 1861. godine. Za njegova vladanja Rusko Carstvo se teritorijalno proširilo te nastojalo osigurati politički utjecaj u jugoistočnoj Europi, posebice nakon rusko-turskog rata 1877. godine. Međutim, po Rusiju i Aleksandra II. nepovoljnim odlukama Berlinskoga kongresa 1878. godine, jača oporbena struja populističkih revolucionara koji uspijevaju izvršiti atentat na cara 1881. godine. Aleksandra II. nasljeđuje njegov sin, Aleksandar III., koji je vodio sasvim drugačiju unutrašnju politiku od svog oca koju je temeljio na tri različita koncepta: konzervativizmu, centralizmu i nacionalizmu, što se odrazilo na gospodarske i društvene prilike u zemlji. Nakon Aleksandrove smrti 1894., carem postaje njegov sin Nikola II., koji je nastavio s autokratskom vladavinom započetom za vladanjem njegova oca. Porazom u Rusko-japanskome ratu 1904./05. godine, dolazi do izbijanja Ruske revolucije 1905. godine kojom je ograničena carska moć. Nikola II. bio je posljednji ruski car nakon što je u revolucijama 1917. godine izgubio vlast u korist boljševičke vlade te je iste godine s ostatkom obitelji strijeljan čime je ugašena dinastija ruskih careva Romanov, te je uspostavljen socijalistički poredak u zemlji.