Bio je uspjeh prvih careva Romanov dinastije, careva Mihajla i Alexeja (oca Petra I. Velikog), da zemlju izvedu iz duboke krize pa i srednjovjekovnog stanja te postaviti impulse za socijalni i pravni temelj baziranom razvoju, koji bi odgovarali stanju europskih sila. Petar I Veliki, izvukao je Rusiju iz izolacije, otvorio se prema zapadnoj Evropi i pokušao uvesti u Rusiju sa Zapada ono što je mislio da će ju ojačati. Petar I bio je upamćen i kao imperijalist koji je većini ratova s vodećim silama tadašnjeg svijeta dobio. Carevima i caricama, čija je carska titula od 1721.simbolizirala izjednačenje Ruskog Carstva sa ostalim europskim silama, je bila ista namjera, da razmišljaju u korist nacionalnih interesa svoje zemlje te tako i postupiti. Za jedne jest to privilegij, za druge cjelovita dužnost koju se mora ispuniti, za one treće opet jedna od teškoća, zadnje je osjećao Nikola II., koji je sve to sklopio u samo par riječi: “Jaki čovjek ne treba moć, slabi će biti od nje pokošen.” Činjenica, da je sa izumiranjem čiste Romanov loze nakon kćeri Petra Velikog, te dolaskom pripadnika kuće Holstein - Gottorf na prijestolje bilo više njemačke krvi nego ruske, ništa ne mijenja na činjenici da je Katarina Velika iz kuće Anhalt – Zerbsta i drugi carevi 19.stoljeća djelovala više patriotski i na ruski način nego oni sami. Katarina II nastavila je imperijalnu misiju Petra Velikog. Ali je također gušila unutarnji otpor, pobune, inzistirajući na stabilnosti i vladavini prava po uzoru na njemačke pravne države. Od tri cara po imenu Aleksandar, svaki je bio po nečemu velik i izuzetan. Aleksandar I je pobijedio Napoleona i crtao granice Evrope na Bečkom kongresu. Aleksandar II je proklamirao ukidanje kmetstva. Aleksandar III je odgovorio na ekstremizam koji mu je ubio oca tako da ojača carsku diktatorsku vlast, veže državu uz crkvu i naglasi nacionalni ponos Ruskoga naroda. Nikola 80 II, posljednji ruski car, odbija reforme i vjeruje da: kada bi se autokracija srušila značilo bi to da se s njom ruši i samo Rusko Carstvo te bi tako došlo do beskrajnih seljačkih ustanaka. Što se tiče vanjske politike uvijek isto ponavlja: Sjeti se da Rusija nema prijatelje. Upozorava ga na zabrinutost o veličini carstva. Koliko god se mogu izbjeći ratovi toliko u unutarnjoj politici treba zaštiti crkvu, jer ona nije samo jednom spasila Rusiju u teškim godinama. Treba ojačati obitelj, ona je temelj svake države.