Abstract | Umjesto uzdizanja objektivnog mišljenja, zanemarujući stvarnost individue, kao zadaće njemu prethodećih filozofskih sistema, Kierkegaard reflektor usmjerava na samog pojedinca koji treba samostalno dospjeti do egzistencijalne istine kao mogućnosti nasuprot nužnosti. Bitan je način dolaska do nje, odnosno hoće li se egzistirati estetski, etički ili religijski. Estetski samotni pojedinac nije svjestan vlastitoga Ja, te samo uživa u životnim prolaznostima. Izborom etičkog individua se preobražava u odgovornu osobu svjesnu svoga Ja kao slobode i općosti kojoj se pripada. Zadnji stadij egzistencije koji nadilazi i uravnotežuje prethodna dva stadija, jest religijski u kojemu se izolirani pojedinac predaje nadrazumskoj vjeri u milostivi Apsolut. Tek u tome stadiju čovjek prelazi iz ništavnosti u istinsku egzistenciju. Egzistirajući individuum interesira se za vlastitu egzistenciju koju sam kreira slijedom odluka iza kojih sam stoji. Ne smije se prepustiti „brbljavoj gomili“ jer pripadnost njoj ne čini pojedinca. Razum čovjeku ne može objasniti smisao njegova postojanja i zato „skače“ prema Bogu, a njegov dokaz pronalazi u vlastitoj slobodi. Biti zbiljski ostvarenim pojedincem moguće je tek unutar religijskog stadija, tj. bivajući kršćaninom po uzoru na paradoks Kristove osobe, ali tek kada se prođe egzistencijalni put ponavljanja očaja, patnje, tjeskobe i straha koji predstavljaju smjernice za ispravni put samoozbiljenja, kojeg ujedno i otežavaju. |
Abstract (english) | Instead of exaltation of the objective thought, while neglecting individual reality, as an aim of philosophies preceding him, Kierkegaard lightens up the individul himself, who has to reach the existential truth as potentiality against necessity, on his own. The way it is reached is important, that is, will the existence be aesthetical, ethical or religious. Lonely aesthetic individual is unaware of One՚s self while only enjoying life temporalities. Choosing the ethical, individual becomes a responsible persona conscious of herself as her own freedom and the generality she belongs to. Last stadium of existence that transcends and stabilizes two preceding stadiums, is the religious one where an isolated individual gives himself into above-reasoning faith in merciful Absolute. That stage represents a place where a person transfers from nothingness to truthful existence. Existing individual is interested in his own existence created with decisions he makes and stands by. He must not give into „the chattering crowd“, because being affiliated to it doesn՚t make an individual. Human reason fails to explain the purpose of existence, so the man „jumps“ to God, whose proof he finds in his own freedom. To be realised as an existent individual is not possible until the religious stadium, rather, being a Christian according to the paradox of the person of Christ, but only after passing through the existential path of repetition of despair, suffering, anxiety and fear that represent guidelines to the right track of self-realization, while making it more aggravated. |