Francuska barokna glazba, kićena i pompozna, bogato ornamentirana - ista ona glazba koju su francuski skladatelji ukomponirali u skladan, ironičan, odmjeren, osjećajan i profinjen glazbeni stil svojstven upravo zatvorenoj apsolutističkoj monarhiji kakva je bila u vrijeme vladavine Louisa XIV – premda nastala u bitno drukčijim povijesnim i sociološkim uvjetima u našim danima može popuniti neke duhovne praznine društva XXI stoljeća bogatstvom svojih retoričkih figura, mističnim i spekulativnim baroknim teoretskim disciplinama („Figurenlehre”, „Affektenlehre”) i ljepotom svog glazbenog izričaja. Glazbu ne možemo promatrati kao izoliranu umjetnost od vremena u kojoj je nastajala i utjecaja kojim je bila izložena, već kao cjelinu društvenog okružja i filozofske misli uz teoriju afekata karakterističnu upravo za to razdoblje. Duhovna glazba je „rasla” s razvojem instrumenata do kojeg je dolazilo uspješnom simbiozom graditelja, orguljara, i velikih živućih skladatelja koji su orguljsku glazbu tog vremena doveli do vrhunca. Skladatelji francuske orguljske glazbe razvili su jedinstven glazbeni ukus sa svim svojim posebnostima. U predgovorima svojih izdanja daju naputke o načinima izvođenja raznovrsnih ornamenata kojima su obogaćene njihove glazbene forme.