Međunarodni standardi za koagulacijske faktore pojavili su se uspostavom prvog međunarodnog standarda za faktor VIII 1970. godine od strane Svjetske zdravstvene organizacije, kao odgovor na potrebu za preciznom i usklađenom procjenom potentnosti novih terapeutskih koncentrata i od tada se smatraju najvišim stupnjem standardizacije. Svrha referentnih standarada je olakšati standardiziranu karakterizaciju bioloških uzoraka bez obzira na vrstu mjerenja ili metodu koja se koristi. Većini standarada za koagulacijske faktore dodijeljene su vrijednosti u internacionalnim jedinicama (engl. International unit - IU), gdje je 1 IU definirana kao količina analita u 1 mL svježe normalne plazme u pool-u . Vrijednost se IS-u dodjeljuje u velikoj kolaborativnoj studiji u kojoj sudjeluje minimalno 20 različitih ekspertnih laboratorija svih kategorija (akademski, komercijalni i klinički) i koja je pažljivo osmišljena na način da predstavi sve trenutne metodologije kako bi demonstrirala da su dodijeljene vrijednosti primjenjive u svim okolnostima. Laboratoriji koji sudjeluju u ovakvoj studiji dužni su provesti usporedbu pripravka, koji im je, zajedno s detaljnim uputama, osigurao organizator studije, u odnosu na lokalno pripravljen pool svježe normalne plazme. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) provela je 2018. godine kolaborativnu studiju čiji je cilj bio dodjela vrijednosti zamjenskom internacionalnom standardu (IS) za faktor V u kojoj je sudjelovalo 30 laboratorija iz 14 zemalja, a među njima i Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Razlog provođenja studije bilo je smanjenje preostale zalihe IS za FV u plazmi, koje će biti u potpunosti potrošene unutar godine dana. Imajući na umu definiciju IS-a kao neovisnog o primijenjenoj metodi uspoređeni su pripravak kandidat za 2. IS za FV u plazmi s normalnom plazmom u pool-u i s 1. IS za FV u plazmi koristeći protrombinsko vrijeme (PV), a potom je to isto učinjeno koristeći aktivirano parcijalno tromboplastinsko vrijeme (APTV) kao metodu mjerenja aktivnosti FV. Primjenom obje metode za testiranje zadanog pripravka ispitana je neovisnost određivanja potentnosti IS-a o primijenjenoj metodi, a ujedno i prikladnost primjene APTV-a za određivanje aktivnosti FV u plazmi. Rezultati testiranja obrađeni su od strane SZO. Relativne potentnosti testiranih uzoraka izračunate su uporabom paralalne analize s logaritamskom transformacijom vremena zgrušavanja uporabom minimalno 3 razrjeđenja uzorka na linearnom dijelu baždarnog pravca, a izračuni su izvedeni uporabom programske podrške CombiStats. Za svaki laboratorij generirana je geometrijska sredina logaritamski transformiranih srednjih vrijednosti testiranja, te su one uspoređene dvosmjernim t-testom. Ovom studijom potvrđen je i omogućen prijenos IU s 1. IS SZO za FV u plazmi na 2. IS SZO za FV u plazmi, s dodijeljenom vrijednošću od 0,72 IU/mL. Studijom su prikazane sve metodologije koje su se u tom trenutku koristile za određivanje aktivnosti FV u plazmi što potvrđuje neovisnost određivanja potentnosti IS-a o korištenoj metodi i mogućnost primjene modificirane metode APTV-a za određivanje aktivnosti FV u plazmi.