| Abstract | Prijelom palčane kosti na tipičnom mjestu čini ukupno 75 % prijeloma ruke, pri čemu dolazi do prijeloma distalnog dijela palčane kosti, jedan do četiri centimetra udaljenosti od radiokarpalnog zgloba. Prijelom nastaje pri padu na ispruženu ruku koja je postavljena u svrhu nesvjesne zaštitne reakcije. Najveći broj slučajeva prijeloma je u dječjoj populaciji (između 6. i 10. godine) te u starijoj populaciji (između 60. i 70. godine). Postoje tri najčešće vrste prijeloma, a to su Collesov prijelom, gdje osoba padne na ispruženu ruku, zatim Smithov prijelom, gdje osoba padne na savijenu ruku te Bartonov prijelom kod kojeg je najčešći uzrok direktan udarac. Postoje dvije vrste liječenja koje zavise o vrsti i složenosti prijeloma, a to su operativno liječenje te konzervativno liječenje. Operativnim liječenjem se koštani ulomci dodatno fiksiraju kako ne bi došlo do ponovnog pomaka, dok se kod konzervativnog liječenja stavlja imobilizacija koja zadržava ekstremitet u potrebnom položaju do zarastanja prijeloma. Nakon što je imobilizacija skinuta, počinje proces rehabilitacije kojeg obavljaju fizioterapeuti.
Početak procesa rehabilitacije, odnosno fizioterapije, je fizioterapijska procjena pacijenta. Ona se sastoji od subjektivnog i objektivnog pregleda pacijenta. U subjektivnom pregledu pacijent daje vlastiti pogled na svoje probleme i ograničenja, dok objektivni pregled uključuje prikupljanje podataka koje uz specifične testove, mjerenja i opservacije obavlja fizioterapeut. Fizioterapijskom procjenom fizioterapeut dobiva kompletan uvid u stanje pacijenta te je u tom trenutku moguće osmisliti i konstruirati pravilan plan rehabilitacijskog (fizioterapijskog) postupka. Nakon fizioterapijske procjene započinje fizioterapijska intervencija kojom se osigurava uspješan ishod rehabilitacije. U nju ubrajamo doziranje i plan terapije koji se posebno prilagođava svakom bolesniku te fizioterapijske postupke i čimbenike. U fizioterapijske postupke se ubrajaju fizioterapijske vježbe, krioterapija, hidroterapija, elektroterapija te magnetoterapija. Svako trajanje, intenzitet i učestalost primjene ovih čimbenika kontrolira fizioterapeut. Njegova uloga je da cijelo vrijeme prati napredak pacijenta te sukladno s time prilagođava daljnji tijek terapije. Zadnja fizioterapijska intervencija je edukacija pacijenta. Ona je prisutna cijelo vrijeme tijekom rehabilitacije, ali i služi kako bi se postignuti rezultati mogli održavati i pospješiti nakon završetka rehabilitacije. Pacijentu su prikazane i objašnjene vježbe te mjere opreza potrebne za smanjenje rizika ponovnog prijeloma. |
| Abstract (english) | Fracture of the distal radius accounts for a total of 75 % of arm fractures. The fracture occurs at the distal part of the thumb bone, one to four centimeters away from the radiocarpal joint. It happens when falling onto an outstretched hand, which is positioned as an unconscious protective reaction. The majority of fracture cases occur in the pediatric population (between 6 and 10 years of age) and in the elderly population (between 60 and 70 years of age). There are three most common types of fractures: Colles' fracture, where a person falls onto an outstretched hand; Smith's fracture, where a person falls onto a flexed wrist; and Barton's fracture, where the most common cause is a direct impact. There are two types of treatments depending on the type and complexity of the fracture: surgical treatment and conservative treatment. Surgical treatment involves additional fixation of bone fragments to prevent re-displacement, while in conservative treatment, immobilization is applied to maintain the extremity in the required position until the fracture heals. After the immobilization is removed, the rehabilitation process begins, carried out by physiotherapists.
The beginning of the rehabilitation process, or physiotherapy, is the physiotherapeutic assessment of the patient. It consists of a subjective and objective examination of the patient. In the subjective examination, the patient provides their own view of their problems and limitations, while the objective examination involves gathering data through specific tests, measurements, and observations conducted by the physiotherapist. Through physiotherapeutic assessment, the physiotherapist gains a complete insight into the patient's condition, enabling them to devise and construct an appropriate plan for the rehabilitation (physiotherapy) procedure. This is where physiotherapeutic intervention begins, ensuring a successful outcome of rehabilitation. It includes dosing and planning of therapy designed specifically to each patient, as well as physiotherapeutic procedures and factors. Physiotherapeutic procedures include kinesiotherapy, cryotherapy, hydrotherapy, electrotherapy, and magnetotherapy. The duration, intensity, and frequency of application of these factors are controlled by the physiotherapist. Their role is to constantly monitor the patient's progress and accordingly adjust the further course of therapy. The last physiotherapeutic intervention is patient education. It is present throughout the rehabilitation process, but also serves to maintain and enhance the achieved results after the completion of rehabilitation. The patient is shown and explained exercises and precautions necessary to reduce the risk of re-fracture. |
