Ovaj rad se bavi problematikom straha i izbjegavanja rada i komunikacije sa terminalno bolesnim pacijentima, kompleksnosti brojnih simptoma i medicinskih dijagnoza te stresorima medicinskih sestara koji se pojavljuju i načinima na koji se nose s njima. Medicinske sestre pružajući skrb pacijentu ne susreću se samo sa dijagnozom i simptomima već sa čovjekom kojemu je prognozirana smrt uz malu ili nikakvu šansu za ozdravljenje čime i sam odnos između medicinske sestre i pacijenta postaje teži, a da bi ga poboljšali potrebno je pacijenta razumjeti. Sukladno s time u radu su opisane karakteristične faze stanja i emocija kroz koje pacijenti prolaze nakon priopćavanja loše vijesti, koje će onda nova medicinska sestra uspješno prepoznati i prikladno reagirati.Iako nije dobro distanciranje od pacijenta, pretjerano vezanje također može uzrokovati štetu na račun profesionalnosti, ponajviše drugih pacijenata na odjelu, ali i nas samih, zato je potrebno naći ravnotežu kojom nećemo ugroziti niti skrb niti vlastito blagostanje. Još jedan od razloga distanciranja od pacijenta je sama komunikacija, koja se istraživanjima pokazala kao jedan od većih stresora s kojim se medicinske sestre susreću. Problemi vezani uz komunikaciju su strah od pogreške, vezanja za pacijenta ali i manjak znanja što reći osobi koja je svjesna da umire. Većinu tih problema moguće je ublažiti ili iskorijeniti učenjem komunikacijskih vještina ali univerzalnog pravila ili šablone pomoću koje će medicinska sestra biti nepogrešiva ne postoji. Pojava sestrinskih dijagnoza i simptoma ovisi o osnovnoj bolesti i mogućim komplikacijama, navedeni su oni najčešći, no ne isključuju pojavu drugih sestrinskih dijagnoza i simptoma. Kod terminalno bolesnih pacijenata među najvažnijim zadacima je ublažavanje simptoma kako bi pacijentu omogućili što veću razinu ugodnosti. Osim sa pacijentom, medicinska sestra počinje razvijati i odnos sa obitelji koja prolazi kroz proces tugovanja. Normalni proces tugovanja može preći u otežano ili komplicirano tugovanje koji je pokazatelj nerazriješenih emocija, prepoznavanjem otežanog tugovanja osobi možemo pomoći usmjeravanjem psihologu ili psihijatru koji će pomoći u konačnom zaključivanju poglavlja.