Radna terapija je obrazovna i praktično orijentirana struka koja se bavi rehabilitacijom. Tocčnije, radna terapija jest zdravstvena djelatnost čiji je cilj omogućiti pojedincima i skupinama postizanje optimalnog funkcioniranja u aktivnostima dnevnog života (ADŽ) koje uključuju samozbrinjavanje, produktivnost i slobodno vrijeme. Namijenjena je osobama čije su sposobnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti umanjene razvojem, ozljedom ili bolešću, starenjem, psihološki, socijalno, kulturno ili kombinacijom navedenog. Glavna uloga radnog terapeuta je poticanje sudjelovanja pojedinaca u njemu značajnim aktivnostima, čime se svakoj osobi omogućuje smisleno sudjelovanje u životu. Kroz aktivnosti se omogućuje ljudima da sudjeluju u različitim područjima života te time podižu stupanj blagostanja, zdravlja i kvalitete vlastitog života. Kroz edukaciju, radni terapeuti stječu znanja iz medicinskih, socijalnih te bihevioralnih znanosti. Takav program edukacije omogućuju postizanje veće stručnosti te mnoga saznanja o različitim procjenama, vrednovanjima, metodama liječenja. Jedno od područja specijalizacije u radnoj terapiji jest područje intelektualnih i razvojnih po- teškoća. Intelektualne poteškoće (IP) definirane su značajnim ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem u raznim adaptivnim vještinama s početkom prije osamnaeste godine. Postupna promjena dogodila se posljednjih nekoliko godina, s prijelaza iz medicinskog na socijalni model u zdravstvenim profesijama, u kojoj se pojam „mentalne retardacije“ zamjenjuje s pojmom „intelektualne i razvojne poteškoće“. Život osoba s IP je raznolik i složen. Tijekom životnog ciklusa prolaze kroz razne faze sposobnosti funkcioniranja u svakodnevnici. Oscilacije u sposobnostima se javljaju na području vještina potrebnih za svakodnevni život, kod kognitivnih, intelektualnih, socijalnih, fizičkih, emocionalnih i ponašajnih mogućnosti. Etiološki čimbenici koji vode do intelektualnih poteškoća mogu biti vezani uz genetske predispozicije, metaboličke i prehrambene čimbenike, trovanja, infekcije, traumatske ozljede mozga tijekom i nakon poroda te razni socijalni i okolinski čimbenici. Uz IP vrlo je česta prisutnost raznih ograničavajućih stanja poput cerebralne paralize, pervazivnih razvojnih poremećaja i autizma, deficita sluha i vida, epilepsije i drugih fizičkih ili emocionalnih deficita. Kao populacija, osobe s takvim poremećajima čine heterogenu skupinu i prisutan je velik broj raznovrsnih potreba. Multidisciplinarno osoblje je vrlo važno za njih jer im predstavlja bitan sustav podrške na raznim područjima. Takvim multidisciplinarnim pristupom svaka struka pridonosi svojim jedinstvenim znanjem. Kao član takvog tima, radni terapeut svojim znanjem zadovoljava velik broj potreba osoba s IP. Klijentu pomaže pri radu na motivaciji i održavanju pažnje, organizaciji slobodnog vremena, educiranju obitelji i samog klijenta, pružanju socijalne podrške, provođenju kreativnih radionica i razvijanju raznih vještina, uključivanju u zajednicu te pri prilagodbi pomagala i ADŽ. Prisutnost IP ne opravdava ni jedan oblik diskriminacije. Zajednica u kojoj žive osobe s IP mora pokazati spremnost da prihvaća osobe s bilo kojim stupnjem IP te primjenjuje suvremene modele podrške tim osobama kako bi se ostvarili ciljevi rehabilitacije. Neki od ciljeva su: socijalna integracija, individualizacija te poticanje samostalnosti i autonomije. Stručnjak poput radnog terapeuta treba biti usmjeren i na uklanjanje predrasuda među populacijom te omogućiti osobama s IP sklad između njima prilagođenog stila života i načina života ostale populacije. Bez kvalitetne skrbi i učešća zajednice te osobe ostaju strogo institucionalizirane, neumrežene u sustave podrške i „nevidljivi stanovnici“. Osobe s IP različite su u sposobnostima, ali jednake u pravima.