Abstract | Prirođene srčane greške i greške velikih krvnih žila javljaju se u oko 0,8% novorođene djece i čine širok spektar nepravilnosti u anatomskoj građi srca. Budući da postoji veliki broj različitih prirođenih srčanih grešaka, postoji i nekoliko mogućnosti njihove podjele prema anatomskim, hemodinamskim ili kliničkim kriterijima. Dijagnostički se najčešće koristi hemodinamski način podjele, što znači da se srčane greške dijele na greške bez patološke komunikacije između sistemskog i plućnog krvotoka, greške s lijevo-desnim shuntom i greške s desno-lijevim shuntom. U dijagnostici su važni anamneza i fizikalni pregled, kao i neinvazivne dijagnostičke metode poput rentgenske snimke, ehokardiograma i elektrokardiograma, kompjutorizirane tomografije (CT) i magnetske rezonance (MRI) te invazivne dijagnostičke pretrage u koje se ubrajaju kateterizacija srca i angiografija. Liječenje djece s prirođenom srčanom greškom u najranijoj životnoj dobi može biti konzervativno i invazivno, ovisno o vrsti i težini same greške. Određeni broj djece po rođenju pokazuje znakove kliničkog pogoršanja uz progresiju cijanoze, srčane insuficijencije ili cirkulacijskog šoka. Takvoj djeci potrebno je hitno i intenzivno liječenje koje podrazumijeva uspostavu centralnog venskog puta za primjenu diferentnih lijekova ili tekućine kojima osiguravamo kvalitetnu prokrvljenost tkiva. Kirurško liječenje prirođene srčane greške može se klasificirati kao palijativno, reparativno ili korektivno, ovisno o ciljevima liječenja, odnosno uspostavljanja normalne funkcije srca ili ublažavanje simptoma srčane bolesti. Liječenje i zdravstvena njega djeteta nakon kardiokirurškog zahvata zahtijevaju multidisciplinarni pristup tima kojeg čine pedijatar intenzivist, kardijalni kirurg, kardiolog, radiološki tehničar, fizioterapeut, a medicinska sestra je neizostavni član. Zadaci medicinske sestre su višestruki i zahtijevaju sposobnost, kompetentnost i stručnost u primjeni terapije i provođenju zdravstvene njege. |