Desetljećima unazad sve je češća pojava međunarodnog poslovanja, odnosno širenja poslovanja izvan granica države. Koncept stalne poslovne jedinice (dalje: SPJ) korišten je za organiziranje poslovne djelatnosti koja se obavlja izvan granica rezidentne države poduzetnika. Rezidentnim poduzetnicima određene države omogućuje osnivanje SPJ za obavljanje željene djelatnosti u inozemstvu, dok inozemnim poduzetnicima (nerezidentima) također omogućuje osnivanje SPJ u toj državi. Sukladno tome, regulacija instituta stalne poslovne jedinice ima veliki značaj pri donošenju odluka u vezi s prekograničnim poslovanjem. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (dalje: OECD), o kojoj će više riječi biti u nastavku ovog rada, uočila je problematiku koju predstavlja prekogranično poslovanje. Radi se, primjerice, o određivanju uvjeta koji moraju biti ispunjeni za utvrđivanje postojanja SPJ, o određivanju dobiti koja pripada SPJ i o pravu oporezivanja dobiti koju SPJ ostvari. Stoga je OECD uzeo u svoje ruke normiranje, između ostalog, instituta stalne poslovne jedinice s ciljem pojednostavljenja poreznopravnih pitanja koja se javljaju u poslovanju multinacionalnih trgovačkih društava. Naročiti cilj takvog reguliranja je izbjegavanje oporezivanja jednog poreznog obveznika od strane dviju poreznih vlasti kako poduzetnici ne bi bili „kažnjeni“ zbog interesa za poslovanje u inozemstvu. Svrha ovog rada je razjašnjavanje razloga nastanka stalne poslovne jedinice, njenog međunarodnoporeznopravnog značenja i statusnopravnog određenja, pojašnjavanje definicije i obilježja SPJ, primjerično navođenje raznovrsnosti oblika u kojima se javlja te načina na koji se utvrđuje i oporezuje dobit stalne poslovne jedinice, a sve to sukladno međunarodnim i nacionalnim propisima koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske.