Kako bi se pacijenta uspješno opskrbilo protetskim radom koji će trajati dugi niz godina potrebno je osigurati pasivan dosjed protetske suprastrukture na implantat. Za to je potreban precizan otisak i radni model. Otisak u implantoprotetskoj terapiji služi točnom prijenosu trodimenzionalnoga položaja implantata i njegovu odnosu prema periimplantatnim mekim tkivima, ostalim zubima iste i suprotne čeljusti. Analogni otisci standardno se uzimaju polieterima ili silikonima, tehnikom otvorene ili zatvorene žlice. Digitalni otisak uzima se intraoralnim skenerom. Uz veću ugodu za pacijenta, digitalno otiskivanje ima za prednost brzinu, mogućnost pohrane otiska, kao i olakšanu komunikaciju između ordinacije i laboratorija. Da bi se postigla maksimalna preciznost, važno je pažljivo odabrati metodu otiskivanja ovisno o specifičnim kliničkim slučajevima i uvjetima. Kombinacija analogne i digitalne metode može pružiti najbolje rezultate. Realnost i točnost najvažniji su faktori koji utječu na preciznost otiska. Pojam istinitost/realnost (engl. trueness) odnosi se na odstupanje skena površine objekta od realnoga objekta, a pojam točnosti (engl. accuracy) opisuje stupanj slaganja ponovljenih skenova. Kako bi ušli u široku kliničku uporabu, nužno je da digitalni otisci intraoralnim skenerima budu jednako precizni ili precizniji od otisaka dobivenih konvencionalnom tehnikom otiskivanja. Istraživanja pokazuju da na preciznost digitalnoga otiska utječe iskustvo operatera, brzina i tehnika skeniranja, broj implantata, odnosno prisutnost preostalih zuba ili raspon bezubih prostora te dizajn posebno dizajnirane nadogradnje. Razumijevanjem svojstava i ograničenja materijala za otiske, tehnika korištenja i čimbenika koji utječu na izbor načina otiskivanja, kliničari mogu optimizirati točnost i pouzdanost otisaka, što dovodi do boljih ishoda za pacijente i unapređuje stomatološke protetike.