Vinova loza kao jedna od najstarijih kultura brzo se širila na područja izvan svog mjesta podrijetla. Upravo je introdukcija američkih vrsta roda Vitis sp. bila uzrok pojave bolesti i štetočinja na koje plemenita loza Vitis Vinifera L. nema razvijenu otpornost. Problemi koji su vezani uz uzgoj vinove loze u određenim uvjetima rješavaju se oplemenjivanjem bilja nakon što su ustanovljeni preveliki negativni učinci kemijskog suzbijanja štetočinja kako na čovjeka tako i na okoliš. Oplemenjivanje za cilj ima stvoriti nove sorte vinove loze koje su u točno određenom svojstvu ili svojstvima poboljšane u odnosu na postojeće sorte. Razvoj znanosti u posljednjih 30-ak godina omogućio je primjenu molekularnih metoda u oplemenjivanju, a upravo su molekularni markeri korišteni u ovom radu u detekciju gena za otpornost na bolesti plamenjaču (Plasmopara viticola) i pepelnicu (Uncinula necator). Istraživanje je provedeno na 35 sjemenjaka koji su izdvojeni nakon hibridizacije osjetljive sorte ‘Grk’ sa sortom ‘Panonija’ koja posjeduje 2 gena za otpornost na plamenjaču (Rpv3 i Rpv12) i jedan gen za otpornost na pepelnicu (Ren3). Grk je sorta koja posjeduje funkcionalno ženski cvijet što značajno smanjuje vrijeme cijelog procesa hibridizacije jer nema potrebe za emaskulacijom, koja je po sebi dosta zahtjevan i dugotrajan posao, zbog sterilnosti polena, a ujedno daje i vina izvrsne kvalitete. Dobiveni rezultati pokazali su kako 9,14% sjemenjaka iz inicijalne populacije od njih 381 posjeduje gen za otpornost, a najveći broj (njih 17) imalo je kombinaciju sva 3 promatrana gena za otpornost.