Ženska djela kroz dugi niz godina smatrana su manje vrijednima ili čak nevrijednim, često nisu ni dospjela do čitatelja jer ih je kritika ostavila po strani. Našle su se izvan sfere književnosti i njezinih tokova, ali nisu odustajale, pisale su za sebe, samo da pišu sve dok nisu našle načina da se probiju. Jedina povijest koju poznajemo i za koju imamo čvrste dokaze jest ona patrijarhalna pa ćemo se kretati u tom krugu. Žene je odredio taj položaj drugoga, marginaliziranog objekta. Zanemarivane stoljećima, odjednom kao da su se probudile i dobile svijest o sebi. Shvatile su da postoje jednako kao i muškarci i da stoga zaslužuju jednaka prava. Zašto im je trebalo toliko godina vidjet ćemo u daljnjem izlaganju. Objasnit ćemo pojam ženskog pisma, feminizma, odnos spola i roda, zatim slijedi kratak pregled položaja žena kroz povijest, zastupljenost autorica u hrvatskoj književnosti, razjasnit ćemo osnovne tehnike vezane uz žensko pisanje i na kraju potražiti obilježja ženskog pisma u djelu Dubravke Ugrešić Štefica Cvek u raljama života i u djelu Irene Vrkljan Marina ili o biografiji.