Ciljevi: Ciljevi ovog rada su istražiti utjecaj dodatka SGLT2 inhibitora optimalnoj medicinskoj terapiji na pojavnost događaja iznenadne srčane smrti među vanbolničkim bolesnicima sa zatajivanjem srca u usporedbi s placebom. Nadalje, istražili smo potencijalni diferencijalni efekt SGLT2 inhibitora s obzirom na etiologiju srčanog zatajivanja (ishemijska naspram neishemijskoj kardiomiopatiji) u bolesnika sa zatajivanjem srca koji su liječeni sa SGLT2 inhibitorima. Pacijenti i metode: Ova meta-analiza je obradila podatke iz sedam pivotalnih, velikih, dvostruko zaslijepljenih, placebom kontroliranih, randomiziranih kontroliranih studija koje su provedene u vanbolničkih bolesnika sa zatajivanjem srca. Primarni ishod od interesa je bio učinak korištenja SGLT2 inihbitora u odnosu na placebo, a s obzirom na pojavnost događaja iznenadne srčane smrti. Sekundarni cilj je bio istražiti utjecaj SGLT2 inhibitora na kompozitni ishod koji se sastojao od kardiovaskularne smrtnosti ili hospitalizacija zbog zatajivanja srca, a s obzirom na etiologiju zatajivanja srca. Glavne mjere ishoda koje su korištene je omjer rizika (RR) sa 95% intervalima pouzdanosti (95% CI). Zbog utvrđene niske heterogenosti uključenih studija, statistička metoda fiksnih učinaka sa Mantel-Haenszelovim algoritmom je korištena za generiranje rezultata meta-analize. Rezultati: Ukupno je u analizu uključeno 7 randomiziranih kliničkih studija koje su uključile ukupno 21,637 bolesnika sa zatajivanjem srca. Glavni rezultat ukazuje na to da je dodatak SGLT2 inhibitora optimalnoj medicinskoj terapiji povezan sa značajnim smanjenjem relativnog rizika za pojavnost iznenadne srčane smrti za 20%, u usporedbi sa placebom (RR 0,80, 95% CI 0,65-0,98; P=0,030). Nadalje, meta-analitičko združivanje rezultata 7,232 bolesnika iz 3 studije je pokazalo da je SGLT2 inhibitor, povrh optimalne medicinske terapije smanjio relativni rizik za pojavnost kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili hospitalizacije zbog zatajivanja srca za 12% kod bolesnika sa neishemijskom kardiomiopatijom u odnosu na bolesnike sa ishemijskom kardiomiopatijom (RR 1,12%, 95% CI 1,01-1,25; P=0,030). Oba glavna rezultata su postignuta analizom studija za koje se pokazalo da imaju nizak stupanj heterogeneosti (I2=0%). Sve navedene studije su imale nizak rizik od pristranosti prema neovisnoj procjeni dvoje istraživača. Zaključci: Uporaba SGLT2 inhibitora pored ostale optimizirane terapije za zatajivanje srca, među vanbolničkim bolesnicima, bila je povezana sa smanjenjem relativnog rizika iznenadne srčane smrti za 20% u odnosu na placebo. Slično tomu, naši rezultati sugeriraju da su SGLT2 inhibitori bili efikasniji u redukciji pojavnosti kompozitnog ishoda kardiovaskularne smrti ili hospitalizacija zbog zatajivanja srca u bolesnika sa neishemijskom naspram ishemijske etiologije zatajivanja srca. Međutim, opisani učinak je potrebno interpretirati sa posebnim oprezom s obzirom na relativno malu veličinu efekta i širok raspon intervala pouzdanosti.