Pitanje reforme javne uprave posebno je postalo aktualno uslijed tzv. naftne krize 70-ih godina 20. stoljeća. Razvijene zemlje morale su prilagoditi svoje sustave javne uprave novonastaloj situaciji, odnosno nedostatku proračunskih sredstava. S obzirom na diferenciranost javnih poslova, upravni aparat postao je glomazan i skup. Bilo je nužno smanjiti javne troškove, a povećati efikasnost javne uprave. Postaju sve glasniji zahtjevi da javni sektor preuzme metode rada privatnog sektora. Pritom javni sektor mora težiti ovim vrijednostima: efikasnost, ekonomičnost, efektivnost, poduzetnost, tržišnost, konkurentnost te kvaliteta javnih usluga. Kada je riječ o upravnim reformama, posebno mjesto pripada Velikoj Britaniji. Britanski model reformi od posebne je važnosti jer Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond u svojoj politici kondicionalnosti zemljama u razvoju nameću upravo ovaj model. U ovom radu, nakon prikaza upravnog sustava Velike Britanije, analizira se nastanak socijalne države koja se uvodi nakon Drugog svjetskog rata te kriza socijalne države uslijed naftne krize. Potom se analiziraju menadžerske reforme koje poduzimaju konzervativci pod vodstvom premijerke Margaret Thatcher te potom premijera Johna Majora. Posebno se analiziraju segmenti reformi: privatizacija, regulacija, agencifikacija javne uprave, personalne promjene te orijentacija na građane. Kao svojevrsne podvrste privatizacije, posebno se analiziraju vanjsko ugovaranje javnih poslova te javno-privatno partnerstvo. Potom se prikazuje ideja Trećeg puta koju propagiraju laburisti pod vodstvom Tonyja Blaira. Posebno se analiziraju pojedini aspekti reformi laburista u svrhu usporedbe s reformama konzervativaca. Na kraju se opisuje uspostava političke devolucije u Škotskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj.