Porez na imovinu kao obik imovinskih poreza od najranijih su vremena jedan od glavnih načina na koji država i njezina tijela dolaze do sredstava kojima ostvaruju prihode, koji su potrebni kako za njihovo funkcioniranje, tako i za ulaganje u infrastrukturu svojih ustrojstvenih jedinica. Nekretnine, često u vlasništvu privatnih osoba, takvim ulaganjima dobivaju na svojoj vrijednosti, a što njihovim vlasnicima stvara određenu finacijsku korist, pa se stoga javlja potreba da pojedinac za porast te vrijednosti, koja je nastala uslijed tuđeg djelovanja, plati određenu naknadu. Ipak, nekretnine su samo jedna od sastavnica imovine koju netko posjeduje, ali budući da su kao takve fizički opipljive, stvarne i da se na njima može odrediti stvarna, jasna i određena vrijednost, najpodobniji su temelj za oporezivanje. No, i u tom slučaju postoji velik broj situacija u kojima nije jasno na koji način, u kojoj visini i po kojoj stopi takav porez obračunati, budući da se nekretnine dijele na zemljišta, stambene objekte, poslovne prostore, koji po svojoj namjeni, vrijednosti ili doprinosu nisu na istoj razini. Također, osim nekretnina koje nekom pojedincu predstavljaju njegovu jedinu imovinu, postoje i one koje su samo dodatak takvoj imovini, budući se koriste povremeno, za turističke svrhe, kao kuće za odmor, apartmani i sl., pa samim time nemaju niti mogu imati jednak porezni teret na svoga vlasnika.