Sažetak | Moždani udar je naglo nastali neurološki poremećaj uzrokovan poremećajem moždane cirkulacije. Prema definiciji svjetske zdravstvene organizacije moždani udar je naglo razvijanje kliničkih znakova fokalnog (ili globalnog) poremećaja moždanih funkcija, sa simptomima koji traju 24 sata ili duže, ili vode k smrti, bez drugog jasnog uzroka, osim znakova oštećenja krvnih žila. Klasificira se na ishemijski i hemoragijski moždani udar te subarahnoidalno krvarenje. Vodeći je uzrok onesposobljenosti u odrasloj dobi, treći je uzrok smrtnosti u zemljama zapadne Europe, prvi je uzrok invalidnosti u Hrvatskoj, a drugi vodeći uzrok smrti u svijetu. Trećina oboljelih nakon moždanog udara oporavi se do potpune samostalnosti, s lakšim posljedicama, druga trećina umre odmah nakon moždanog udara, dok zadnja trećina pogođenih ostaju trajni invalidi. Svaki moždani udar je drukčiji, ovisi o mnogo čimbenika, počevši od toga koja je strana mozga pogođena i koliko, te na kraju i kakvo je opće stanje bolesnika. Moždani udar ostavlja tjelesne kao i psihološke posljedice zbog čega je od velike važnosti multidisciplinarni tim i svakodnevna uključenost obitelji u rehabilitaciju. Posljedice moždanog udara uključuju prvenstveno oduzetost i nepokretljivost čiji su glavni uzroci hemipareza i hemiplegija. Osim navedenih posljedica česte su i smetnje govora, depresija, demencija te nesigurnost u hodu i sklonost padovima. Rehabilitacija oboljelih od moždanog udara mora biti polivalentan, stručno dobro organiziran i ekonomičan proces. Čim je bolesnik u medicinski stabilnom stanju treba započeti s rehabilitacijom jer do oporavka neuroloških deficita najbrže dolazi u prva tri mjeseca. Rehabilitaciju treba započeti što je ranije moguće mijenjanjem položaja tijela, pravilnim pozicioniranjem te održavanjem opsega pokreta. Time je moguće spriječiti emboliju, pneumonije, dekubituse te kontrakture i bolnost zglobova. Ukoliko se rehabilitacija ne započne još u akutnoj fazi, na mišićnoj-koštanom sustavu dolazi do razvijanja miogenih i vezivnih kontraktura, a kasnije nastupa i spazam mišića. Rana fizioterapija uključuje što raniju vertikalizaciju kako bi se pacijenti što ranije uključili u aktivnosti svakodnevnog života te naposljetku kako bi se, što je brže i bolje moguće, vratili u život kakav su vodili prije oboljenja. Hod pri tome nedvojbeno čini veliku ulogu u ponovnoj integraciji u zajednicu. Normalan hod je vrlo složena motorička aktivnost za koju je potrebna istodobna, koordinirana i harmonična asimetrična aktivnost velikog broja različitih segmenata tijela. |