Reumatoidni artritis je kronična sistemska upalna bolest vezivnog tkiva koja zahvaća cijeli organizam ali se najviše manifestira na lokomotornom sustavu, naročito na zglobovima. Izvanzglobne manifestacije uključuju pojavu reumatoidnih čvorića, promjene na koži, očima, plućima, srcu, krvnim žilama. Liječenje se sastoji iz općih mjera, funkcijskog liječenja i medikamentozne terapije. Važnu ulogu u poboljšanju tijeka bolesti, kao i u samoj kvaliteti života ima primjerena fizikalna terapija i rehabilitacija. U rehabilitaciji bolesnika može se postići ne samo svladavanje vještina neophodnih za samostalno življenje, već i drugih aktivnosti u smislu održavanja kućanstva, odlaska u trgovinu i sl., što život čini sadržajnijim i lakšim unatoč promjenama koje se prirodno javljaju. Bolest se može staviti pod kontrolu čime se odgađa napredovanje bolesti i nastanak komplikacija i invaliditeta. Samo polazište u rehabilitaciji predstavlja procjena funkcionalne sposobnosti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Uz edukaciju o samoj bolesti, iznimno je važno motivirati bolesnika u želji za ozdravljenjem, kao i uspostaviti aktivnu suradnju između bolesnika i zdravstvenog radnika. Strategije liječenja bolesnika s reumatoidnim artritisom su se u prošlim desetljećima dramatično promijenile. Liječenje započinje ranije i agresivnije je nego je bilo u prošlosti, postoji više terapijskih mogućnosti, što je sve povećalo složenost liječenja. Ovi su procesi imali utjecaj na ishod i na način vrednovanja bolesnika s reumatoidnim artritisom. Redovito se mora ocjenjivati tijek bolesti i to kako proces (npr. sedimentacija eritrocita, broj zahvaćenih zglobova) tako i mjere ishoda (npr. radiološka progresija). Za ocjenu intervencija, a u cilju vjerodostojnog mjerenja aktivnosti bolesti i ishoda, kao i specifičnih kriterija poboljšanja trebale bi se koristiti “sržne varijable”. “Čvrsta kontrola” bolesnika s reumatoidnim artritisom omogućuje prilagodbu terapije i postizanje krajnjeg cilja, remisije i što manjeg stupnja onesposobljenosti. Iako su najveća dostignuća bila u medikamentoznoj terapiji, neki od lijekova imaju određena ograničenja poput sistemnih nuspojava i izostanka terapijskog učinka. Zbog tih ograničenja još nema idealne terapije za RA. Prema tome, fizikalna terapija još je uvijek jedna od najvažnijih komponenti terapije u svim stadijima bolesti. Postizanje dobrog odgovora na terapiju u ranim stadijima bolesti ključno je u smanjenju oštećenja zglobova, otklanjanju boli i smanjenju funkcionalnog propadanja karakterističnog za RA. Fizikalna procedura izbora koja se primjenjuje u akutnoj fazi bolesti je krioterapija koja se može primjenjivati u tri oblika: kriokupke, kriooblozi i kriomasaža, te se bolesniku savjetuje mirovanje. Kada se upala smiri potrebno je održavati funkciju zgloba i spriječiti deformacije zgloba provođenjem fizioterapijskih vježbi koje ne smiju predstavljati dodatno opterećenje za dolje ekstremitete. Cilj vježbi je povećanje samostalnosti, poboljšanje raspoloženja, postizanje i održavanje željene težine, te poboljšanje općeg stanja.