Duševne bolesti su vrlo česte po pojavnosti. Život u dvadeset prvom stoljeću je izuzetno ubrzan, sve manje su prisutni zdravi oblici druženja koji pozitivno utječu na mentalno zdravlje. Sve više slušamo o duševnim bolestima kod djece i adolescenata kojima je svakako narušena kvaliteta života u vrijeme kada grade temelje za život. Duševni bolesnici se često osjećaju društveno beskorisnima, nesposobnima što zbog problema koje je pristuno u društvu vezano za stigmatizaciju psihijatrijskih bolesnika, što zbog sustava koji ih koči prilikom zapošljavanja i slično. Kako bi bolesnici preuzeli kontrolu nad svojim životom i bolesti te se osjećali suprotno od gore navedenog svakako je poželjno nakon hospitalizacije i stabiliziranja akutnog stanja započeti s programom samopomoći. Iako su sve više medijski eksponirani naslovi o samopomoći, u struci se doista vrlo malo susrećemo s pravim terminom samopomoći i stručnoj literaturi koja govori o pravoj vrsti samopomoći kod osoba koje su oboljele od duševne bolesti. U Hrvatskoj nažalost postoji samo jedna udruga za samopomoć u kojoj doista samo bolesnici međusobno sebi i drugima pružaju potporu, međutim samo za određene dijagnoze. Veliki je društveni problem što se vrlo malo pažnje pridaje ovakvim slučajevima o kojima bi se svakako trebalo više govoriti i veće mjere poduzimati kako bi doprinjeli duševnom blagostanju. Malim koracima i postavljanjem postepenih ciljeva moguće je dosegnuti izvrsne rezultate koji će se svakako pozitivno odraziti na samopouzdanje koje je poželjno kod zdrave i kod bolesne populacije.