Svjetska zdravstvena organizacija definirala je sljepoću kao fizičko, psihičko ili osjetilno oštećenje bilo privremeno ili trajno, pod uvjetom da traje značajan vremenski period, što ograničava sposobnost obavljanja jedne ili više bitnih aktivnosti svakodnevnog života koji mogu biti uzrokovani ili pogoršani ekonomskim ili socijalnim okruženjem. Bez vida, prikupljanje informacija ovisi o svjesnoj pažnji prema drugim osjetilima i sposobnostima za prilagodbu i prilagodbu okolini. Biopsihosocijalni razvoj kod slijepih osoba može biti ugrožen kada je ograničeno prikupljanje informacija. Sljepoća je među najtežim od svih oblika tjelesnog invaliditeta. Slijepe osobe moraju se prilagoditi društvenom i fizičkom okruženju. To stvara probleme mobilnosti u svakodnevnim aktivnostima za koje je vid važan. Istodobno, u odnosu na druge ljude, slijepi mogu samo nagađati značenja i namjere drugih ljudi te društveni kontekst u kojem se one događaju. Sljepoća može stoga stvoriti zastrašujuće socijalne i psihološke probleme pojedincu. Ti se problemi sastoje od straha koji ovaj hendikep proizvodi kod drugih i od strane nerazumnih stavova i reakcija drugih ljudi. U novije vrijeme veliko je zanimanje usmjereno na probleme koje stvara sljepoća. U brigu o slijepim osobama uključeni su brojni profesionalci, uključujući specijaliste oftalmologe, medicinske sestre i tehničare, fizioterapeute, radne terapeute, socijalne radnike, sociologe, pedagoge, psihologe i brojne druge.