Prisilnu hospitalizaciju prakticiramo u hitnim psihijatrijskim situacijama kada je očito potrebno liječenje za pacijenta zbog potencijalne opasnosti za samog sebe ili druge u kombinaciji s njegovim osnovnim psihijatrijskim poremećajem. Već od doba Pinela čini važno pitanje za raspravu u psihijatriji, a i danas je još uvijek široko prihvaćena kao nužan segment psihijatrijskog liječenja. Prisilna hospitalizacija sa sobom nosi brojne etičke i moralne dileme, a s obzirom da u jednu ruku predstavlja i oduzimanje slobode, javljaju se i pravne dileme. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te Pravilnik o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama predstavljaju zakonsku regulativu prisilne hospitalizacije u Republici Hrvatskoj. Prijem pacijenta u psihijatrijsku ustanovu može biti redovan ili hitan, a on obično dolazi u pratnji policije, hitne pomoći, obitelji ili prijatelja. Odluku o prisilnom zadržavanju donosi sudac, a o mjerama prisile liječnik psihijatar. Medicinska sestra, kao i ostali članovi zdravstvenog tima svojim pravilnim pristupom i adekvatnom komunikacijom predstavlja bitnu ulogu u stvaranju terapijskog odnosa i postizanja najboljih rezultata skrbi za bolesnika. Tijekom cijelog boravka u psihijatrijskoj ustanovi je nužno provoditi kontinuiranu edukaciju bolesnika, a ujedno i njegove obitelji. Pri otpustu je bitno primijeniti edukaciju o važnosti zdravih životnih navika te kako na vrijeme prepoznati znakove ponovne pojave bolesti i kako se nositi s istim.